Govor kojim se sporazumijevamo se razlikuje od osobe do osobe. Neki vole malo više razgovarati, drugi pak manje.Često puta tihe i zatvorene osobe budu prepune životne mudrosti, dok ima onih koji jako puno govore, a da ne kažu baš mnogo. Simpatiziram obje kategorije. Na svaku od njih gledam ravnopravno. No, jednu kategoriju ne mogu uvrstiti niti u jedan prihvatljiv obrazac, a to su psovači.
Psovanje je neelokventni način izražavanja emocija,drugim riječima to je nesposobnost neke osobe da izrazi svoje emocije standardnim kulturnim rječnikom.
Istraživanje koje je proveo Care.com na roditeljima pokazalo je da 86% djece mlađe od 12 godina psuje. Sigurna sam da ste naišli na situaciju u kojoj vrlo malo dijete koje još uvijek tepa – psuje.
To zaista Nije smiješno!
Psovke su riječi koje se koriste radi dokazivanja nadmoći nad nekim ili nečim. Ukoliko djeca psuju u prisustvu roditelja, prvenstveno žele stati rame uz rame s njima. Psovke su uvreda,one vrijeđaju, obilježavaju nekakav sukob i loše raspoloženje. Ukoliko Vi ne psujete, tj. ukoliko u afektu nalazite prave riječi kojima opišete situaciju, to je dobro za cijelu vašu okolinnu. Ukoliko ste okruženi psovačima i djecom psovačima, otvoreno pokažite da vas to vrijeđa. Zamolite i otvoreno pokažite da to nije lijepo, da vam smeta i da vas svaka ružna riječ izbaci sa redovnog toka misli.
Nekoliko primjera:
“Molim te, nemoj psovati” – neki ljudi nisu ni svjesni što su izgovorili
“Jako ne volim kada psuješ” – neki ljudi nemaju osjećaj da drugima to može smetati
“Dobro, pa kakve veze njegova mater ima s tim što ti pokušavaš” – ljudi izgovaraju ružne riječi automatski i iz navike, često ne svjesni da su išta rekli
Djeca,psovke,ružni izrazi, mrmljanje u bradu
npr. “Glupa učiteljica”, “Debela krava” itd.
– sasjeći odmah u korijenu “Ovo je zadnji put da sam te čula da izgovaraš ružne riječi!” i kazniti prigodnom zabranom kako se ne bi ponavljalo.
Lijepe riječi su kao biseri. Ne prosipaju se pred svakim. A kad ih pokloniš nekome, znaš da su vječnog sjaja.
Marija Renić