Glasanje kod životinja me počelo interesirati kada mi je bila ponuđena tema za diplomski rad o istraživanju vokalnog repertoara jednog endemičnog glodavca. Do tada nisam mnogo razmišljala o važnosti glasovne komunikacije među životinjama. Toliko je uobičajno čuti mačku da mjauče, ptice da pjevaju s grana, pse da laju…oko nas uvijek neka galama na koju ne obraćamo pažnju, pogotovo ukoliko je isprepletena sa zvukovima grada koji zaglušuju sve prirodno u nama i oko nas.
Snimajući životinje u različitim uvjetima i međusobnim interakcijama uvidila sam da je glas moćno sredstvo pomoću kojeg životinje izražavaju svoje fizičko i emocionalno stanje i proiciraju ga na okolinu. Kada sam te zvukove u programu mogla i vizualno promatrati i razdvojiti na temelju frekvencija i trajanja, stvar je postala još zanimljivija. Gotovo da sam mogla opipati svaki ton i pročitati što on znači. „Hej, mala, imaš baš predivne brkove…daš mi da ih opipam?“ bile su riječi koje su vrištale u mojoj glavi dok sam ja vrištala od smijeha promatrajući dvije životinje koje se dotiču njuškicama. „ frajeru, ako ne odstupiš odmah, pokazat ću ti ko je gazda!“, koćoperila su se dva mužjaka u međusobnom nadmetanju.
Što se sve može izraziti jednim jedinim glasom, ne može se postići velikim trudom nikakvim drugim osjetilima. Životinje se služe glasom da prenesu bitne informacije. Kod njih nema uzaludnog korištenja glasanja, pa iako se čini da te ptičice bezveze cvrkuću s grana, svaki ton služi svojoj svrsi. Mi ljudi bacamo glasove kad god i gdje stignemo. Često ne korsitimo frekvenciju koja odgovara sitvaciji pa pijana dernjava zna zaglušiti tramvaj, a bome i duljina trajanja nekad zna premašiti svaku mjeru kad se nađu besposličarke na kavi.Gađamo se tim riječima koje su nam dane da možemo uspješnije i bolje komunicirati, a ne da se s njima igramo. Bacamo ih jedni na druge, ponekad nemarno, bez smisla i pravila, čisto iz dosade gađamo mete uz put. Šutamo ih direktno u glavu i veselimo se kad druga osoba padne od jačine udarca. Ponekad se riječi rasipamo okolo jer volimo to što su neiscrpne.Toliko puta ne razmišljamo o svojim riječima, koristimo ih na svakakve načine ne shvaćajući da su naša usta najjači instrument i oružije našeg mozga koje može biti zloupotrebljeno. Psovke i uvrede su postale toliki dio svakodnevnice da se danas nitko ne okrene na cesti kad čuje s dječijeg igrališta „glupane, budalo,idiote!“ . Riječi poniženja i riječi koje sugeriraju nedostatak poštovanja danas su nešto oko čega ne treba dizati galamu. Jer riječ može nastati u svakom trenutku i njen bijeg iz usta je teško spriječiti na vrijeme. Čini se da se isto toliko brzo riječ izgubi u zraku i bespovratno nestane u sljedećem trenutku. No riječi ostaju. Često se sakriju da ih se ne vidi, urežu se u onaj dio psihe zaslužne za samopouzdanje i samopoštovanje. Šta je s tim riječima, s onim koje ostaju? Tko će se za njih pobrinuti? Preuzmite kontrolu nad svojim riječima jer na kraju krajeva nemati kontrolu nije smiješno.
Matea Kovač