Roditelji

Kada smo bili mali roditelji su naš cijeli svijet. Ugledamo se na njih i divimo im se. Mama je brižna, a tata je snažan, a vole nas  svim srcem. Oni udovoljavaju svim našim željama i brinu se da imamo sve što nam je potrebno.

Pubertet nas odaljuje od njih, odrastamo, tražimo sebe, bunimo se i želimo pobjeći od njihova terora. Nisu se puno promijenili od vremena kada smo bili mali, i dalje smo mi njihove bebice. Upravo protiv toga se u pubertetu borimo, Mi nismo više mali a oni nas takvima tretiraju. U našim frustracijama prema njima u mnogo slučajeva ih znamo povrijediti našim riječima i djelima. Oni to šutke izdržavaju i nadaju se da će pubertet brzo proći.

Nakon puberteta ulazimo u ozbiljnije godine. U našim dvadesetima pronalazimo pravoga sebe. Gradimo se i postajemo ljudi koji shvaćaju brige i obaveze odraslog života. Tada cijenimo naše roditelje. Pogledom unatrag vidimo koliko su naši roditelji žrtvovali za nas te se počinjemo oslanjati na njihove savjete i životno iskustvo.

Zatim i mi postajemo roditelji. Brinemo se za naše malo čudo života i poklanjamo mu svu svoju ljubav. Preslatki su dok su maleni i dok nas gledaju svojim velikim očima kao da smo cijeli njihov svijet. Tu su baka i djed da vole i razmaze.

I naša djeca ulaze u pubertet. Bore se protiv nas i tada mi doživljavamo prve ružne riječi od njih. Bole te riječi iako znaš da nisu tako mislili. U tom trenutku se sjetiš sebe u njihovim godinama, sjetiš se što si ti rekao svojim roditeljima te ih nazoveš da im se ispričaš u ime pubertetlije koji si bio. Oni se slatko nasmiju, zahvale se uz rečenicu: „Sada si i ti roditelj.“

Uvreda zna biti bolna, pogotovo kada dolazi od osobe koja ti je draga, osobe koju poštuješ, osobe koju voliš. Možemo podnijeti mnoge udarce u životu. Riječ oprosti ima veliko značenje kada je iskrena i dolazi od srca. Nazovi ponekad svoje roditelje, ispričaj im se i reci da ih voliš, puno će im značiti.

Bojan Iličić