Ponovno sam u knjižnici. Sjednem za računalo i u tražilicu ukucam „govor mržnje“. Dam si truda, prolistam članke sve do 17. stranice u nadi da ću pronaći nešto što bi me zaintrigiralo. No jedino što uspijevam pronaći samo su neiscrpni primjeri ljudske mržnje. Nisam sretna. Toliko kampanja i akcija, a one opet kao da uključuju jedne te iste ljude, ljude koji to već znaju i međusobno se podržavaju. Ne čuju nas. Kao da naša poruka ne dopire do onih koji bi je trebali čuti.
I onda shvaćam da smo vrlo deklarativni. Pišemo blogove, održavamo akcije, razgovaramo u krugu bliskih prijatelja te se svi slažemo oko istih načela, no u stvarnom životu ne reagiramo dovoljno. Želimo ispasti fini i dragi, ne se odmah sjatiti na nekoga nakon moguće nepromišljene izjave. Ne želimo dići hajku zbog neke usputne rečenice koja nikako nije korektna jer postoji mogućnost da osoba ne misli baš tako, da je to samo bilo površno rečeno. I onda izleti i druga i treća zlobnjikava primjedba, a mi ne povezujemo širu sliku, nemamo snage reći osobi koju ne znamo dobro „To što govoriš nije u redu.“ Ili još gore „To što govoriš me boli.“ Nekako lakše pređemo kada se radi o skupini ljudi koje hejteri imaju na piku, ali tako je tužno kada sami sebe zatajimo. Oborimo glavu i pokorno slušamo kako nas nesvjesno blate, nesposobni zauzeti se za sebe.
A tako je jednostavno.
Samo treba reći. Reci glasno. PIŠI GLASNO. piši tiho. Naglasi!!!!! Važno je samo da te se čuje. Nasilnik neće prestati ako ne uperiš prstom u njega. Pokaži ga da ga svi vide. Neka mu bude neugodno kada se svi okrenu za tvojim prstom, neka ga bude sram. Reci „TI širiš govor mržnje. Pišeš grafite u kojima želiš nekoga ubiti i vješati na vrbe. Kasno navečer pišeš mu da je debeli i glupi i da nije čudno da ga nitko ne voli. To nije smiješno. A najviše od svega nije smiješno to što misliš da je sve to igra i da je sve to smiješno.“ Upri prstom i govori to toliko glasno dok se svi ne okrenu i pogledaju ga. Reci mu da te boli, reci mu da si sinoć opet plakao zbog toga. Reci mu da se zbog njega osjećaš bezvrijedno. Da si mrzovoljan i otresit prema ljudima koji te vole, da zbog njega postaješ hladan i osoran. Reci mu istinu – ne uvećavaj ju ni ne smanjuj, ne čini ružnijom ili ljepšom. Reci samo ono što ti je na duši. Ali se pobrini da te čuje. Ne možemo čitati misli, on ne zna kako ti je. Samo reci. Bez straha – jednom kad mu kažeš kako se osjećaš i ukažeš na to kakav je, više neće imati moći nad tobom. I nije važno kako to kažeš i jesu li tvoje misli dobro formulirane; razmišljanjem prije spavanja što si trebao reći nećeš ništa postići. Više od „Boli me“ ni ne treba, njegovo je značenje jasno i nedvojbeno. Ne razmišljaj previše o tome. Samo reci. Dok ne kažeš, nitko neće znati. Možda ni on toga neće biti svjestan. Previše si vrijedan i ljudski su osjećaji previše krhki da bismo uvijek bili fini i dobri sa svima. Ne budi pritom grub, ali se zauzmi za sebe. Ti to možeš. I nije teško. Samo reci.
Petra Galović