Danas ne želim pisati o svijetu u kojem je previše toga pošlo po krivu. O lošem svijetu i izobličenom društvu. O neprestanim ratovima, ekstremistima, sveprisutnoj smrti, ljudskoj pohlepi, nezasitnoj gladi za moći i surovim medijima koji svakoga dana nameću standarde zbog kojih gubimo razum. Ne želim pisati o zlu i mržnji. Želim pisati o tuzi.
Možda je budalasto i naivno, no vjerujem da je svaka osoba u svojoj biti dobra. Da svatko u svojim tehničkim postavkama ima dobrotu kao početnu odredbu, a da svi loši postupci dolaze iz neznanja ili manjka vlastitog pozitivnog iskustva. Volim vjerovati da donosimo krive odluke i činimo ovaj svijet lošim mjestom kada smo nesretni i nezadovoljni sobom, a ne zbog vlastitog prepredenog izbora i makijavelističkih puteva kojima svojevoljno kročimo do zacrtanih ciljeva.
Nisam potpuno sretna već neko vrijeme. Prijatelj mi je rekao 
da se mijenjam (nešto kao „odrastam“). Nisam sigurna sviđa li mi se to. Zadnjih mjeseci nisam sigurna ni u što. Previše sam stara da bih slušala depresivne britanske rock bendove, no svejedno tražim mjesto gdje bih izlila tu tugu.
Ipak, uhvatila sam sjajnu krijesnicu čija me svjetlost još uvijek snažno grije. Kao i sve dobre stvari, ona je sitna; tek jedan kratki video koji je Kampanja neki dan podijelila na svojoj Facebook stranici.
Scared is scared of things you like. (Strah se boji stvari koje voliš)
Možda se tako mijenja svijet? Pobjedom osobnih strahova i nesigurnosti? Možda zato donosimo krive odluke i činimo krive stvari? Možda nemamo vremena za stvari koje volimo, pa se zadovoljavamo tek onom minimalnom dozom užitaka koji postaju već rutina, a koji nam pomažu da preživimo dan? Možda ih se prerijetko sjetimo. Možda ovo pišem zbog sebe, možda zbog trinaestogodišnjaka u istoj fazi kojem je isto dosta depresivnih britanski bendova, možda zbog tebe koji si isto tužan jer ti život zapada u kolotečinu nužnosti „da se preživi“.
Volim se ušuškati kod mame u krevet. Volim topli kakao i pregršt vremena da ga popijem. Volim onaj jedan vikend kada neću ništa napraviti. Volim kada su mi prijatelji sretni. Volim se ljuljati u parku. Volim miris pokošene trave. Volim duge. Volim spavati do podneva. Volim slagati puzzle. Volim svog plišanog pokemona. Volim miris svoje mame. Volim gris ujutro. Volim ležati na suncu. Volim preduge zagrljaje. Volim češkanje. Voli
m dočekati zoru. Volim spokojna jutra. Volim plavo nebo. Volim lastavice. Volim jeftine ljubiće. Volim piti mlijeko iz tetrapaka. Volim slagati knjige po abaecedi, boji, veličini, žanru i dragosti.
…
I ono ključno: važno ih je živjeti. Ne se samo prisjetiti i izlistati ih. Živjeti.
Petra Galović
Ilustracija: Tena Galović: Rainy Day