Simboli

Sišao sam drugim stubištem i vidio još jedno ‘Jebi se’ na zidu. Ponovo sam ga pokušao obrisati rukom, ali ovo je bilo urezano, nožem ili nečim. Nije se moglo skinuti. Ionako je besmisleno. Da imaš i milijun godina za to, ne bi izbrisao čak ni polovinu svih ‘Jebi se’ na ovom svijetu. Nemoguće je.*

novilist

Još od tinejdžerskih godina razvila sam naviku uživanja u osamljenim šetnjama. Sa slušalicama u ušima, pješačenje od točke A do točke B uvijek je više nalikovalo užitku nego fizičkom naporu. Sama sa sobom u društvu, ogoljena od razgovora i slušanja sugovornika, dobila bih savršenu priliku za promatranje svijeta. U takvim je šetnjama poprilično lako primijetiti izraze na licima prolaznika, dijete koje svom silom pokušava uhvatiti korak s užurbanim roditeljem, tupi pogled nekog starca na autobusnoj stanici, presijavanje popodnevnog sunca po staklima okolnih zgrada. I natpise, bezbrojne natpise koji su zgurani na sva zamisliva i nezamisliva mjesta. Po fasadama, vratima, škurama, podovima, plakatima, staklima, reklamama, stablima, klupama… ne postoji kutak gdje se netko nije osjetio pozvanim ostaviti trag. Neko našvrljano ime, pokoje srce ili stih pjesme nažalost su u manjini. Sve je više kukastih križeva, ustaških slova, poziva na mržnju, na ubojstva, na progon. I odjednom moja šetnja postane nekako teža, koraci mi postaju umorni i ne mogu ne pomisliti da će uvijek postojati barem jedan pametnjaković s crnim markerom ili nožićem, spreman da negdje ucrta ili ureže znak ili riječ od koje bi se svakom normalnom trebala lediti krv u žilama.

balkanforum

Poznavala sam divne djevojke koje su sa svojim dečkima odlazile u Čavoglave i smijale se kapama koje su nosili ljudi oko njih. Stihovi pjesama polako su im ušli u uši i sve je to postalo sinonimom za zabavu, nešto na što se odmahne rukom uz „ma ne misle oni tako…“. Poznavala sam mladiće i djevojke kojima je kukasti križ bio fora, koji su ispisivali Hitlerovo ime sa smiješkom na licu, koji su tvrdili da je riječ o čovjeku koji je „nama Hrvatima pomogao“ i koji su, uz njegovo ime i kukasti križ, redovito stavljali imaginarni plusić i bili uvjereni da time ne čine ništa loše.Viđala sam Pavelićevu sliku na zaslonima mobitela, u vrijeme kada su rijetki mobiteli imali ekran u boji. U nekim sam sobama viđala lice tog istog čovjeka zalijepljeno na zid uz sliku gospinog lika. I uvijek onaj nezaobilazni smiješak. Kao, nije riječ o nečem ozbiljnom. Kao, nemoj sad o tome, to je moje uvjerenje i ja ne preispitujem tvoja uvjerenja pa nemoj ni ti moja. Kao, znam ja istinu i, vjeruj mi, nije onakva kakvom ti se čini. Samo pitaj moje roditelje, bake i djedove, susjede i starijeg brata.

I, ma koliko god se trudila da nešto promijenim, koliko god puta započinjala ozbiljan razgovor kada primijetim nekog maloljetnika ili maloljetnicu da negdje škraba sve te simbole užasa, ponekad mi se čini da zaista nema smisla. Ponekad mi se čini da ovaj svijet postaje sve zaglušeniji simbolima mržnje i netrepljivosti, sve pod krinkom smiješka. To su moja uvjerenja, molim te nemoj ih preispitivati ni komentirati. To su samo simboli, pod njima se nikada nije patilo, vrištalo, ubijalo, umiralo… To su samo natpisi i zasigurno postoje pametnije stvari kojima se možeš baviti.

vecernji

U tome je sva nevolja. Nigdje ne možeš naći neko lijepo i tiho mjesto, jer takva ne postoje. Možeš misliti da postoje, ali kad jednom stigneš tamo, netko će se prišuljati dok ne gledaš, i naškrabati ti ispred nosa ‘Jebi se’. Pokušajte i sami. Ako ikad umrem i strpaju me u neko groblje s nadgrobnim spomenikom na kojem će pisati Holden Caulfield i godine mog rođenja i smrti, mislim da će odmah ispod toga stajati ‘Jebi se’. Zapravo sam uvjeren u to.*

*J. D. Salinger, Lovac u žitu

fotografije: novilist.hr, balkanforum.info, pollitika.com, vecernji.hr

Kristina Tešija

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *