Kraj je tjedna blizu. Za vikend ćeš se naći s prijateljicom koju dugo nisi vidjela. Nedostajala ti je. Umorna si od silnih obaveza zadnjih mjeseci, pa razmišljaš gdje pobjeći na kakav odmor. Šmugnuti negdje na par dana, biti nedostupna na mobitelu i prestati razmišljati jesi li zaboravila kome odgovoriti na poruku.
Počinje kao tvoja usputna fantazija, ali zašto ne? Bacaš destinacije, u glavi izgovaraš njihova imena i razmišljaš koje najbolje zvuči te se pred tvojim očima kao u kakvom katalogu pojavljuju uzbudljive slike. Podsvjesno već vrtiš u glavi koga bi mogla povesti sa sobom. Sine ti tko. Već smišljaš zabavnu poruku kojom ćeš joj predložiti bijeg, a istovremeno vrtiš datume. Idilu maštarije prekida zvuk telefona. Zove te da te podsjeti da mu do večeras svakako trebaš vratiti onaj usb. Kalkuliraš – to ćeš ugurati nakon zubara, prije nego vratiš knjige u knjižnicu (danas je zadnji rok). Sretna si. Radiš planove i ti planovi ti se sviđaju. Tako je već neko vrijeme, gotovo da se sama čudiš što tvoja sreća ne jenjava. Vani je sunčano, no shvaćaš da bi bila sretna čak i da kiši. Kiša fino miriši. Sjetiš se Cesarića: „Proljetna kiša zalijeva nade.“ i uistinu osjećaš da je tako. Uzdahneš, duboko. Nasmiješiš se. Odradit ćeš još ovo malo posla kud puklo da puklo. Ako te do sada sva ta strka nije pokolebala, nećeš dopustiti da se to dogodi na samome kraju. Pred ciljem si. Zbog toga te ne dira što nemaš jasnu viziju sebe u budućnosti. Sretna si tu gdje jesi, znaš da si dobro usmjerena i ne preostaje ti ništa drugo nego kročiti ulicom na čijim tablama iznova čitaš potvrdu „Ulica Pravi Put“. Kroz koju godinu, nebitno koju, radit ćeš ono što voliš i ispuniti svoje djetinje snove za ovu dob. Ne zamaraš se rokovima i pritiscima društva – ideš polako, onako kako tebi odgovara. Sve ide svojim dobrim tokom. Završit ćeš svoje formalne obveze, tvoja prava ljubav postaje sve pravijom i pravijom svakoga dana, završit ćeš onaj tečaj plesa i rasturat ćeš na podiju, usavršit ćeš se na planu karijere, pogledati filmove i pročitati knjige koje će ti hraniti dušu, upoznati ćeš nove ljude… Toliko planova i planova i blistave budućnosti i sjaja da te gotovo zasljepljuje. Tako si sretna. Tako sretna. Tako si sretna u trenutku kada ugledaš to bliješteće svjetlo kako juri prema tebi tamo gdje ne bi trebalo juriti. Tako si sretna, a ono tako bliješti i ti si tako iznenađena tim svjetlom da se ne uspiješ na vrijeme preći preko pješačkog prijelaza.
I tu staje. I tu se bliješteće očaravajuće i hipnotizirajuće svjetlo gasi najobičnijim klikom prekidača. I onda se dosjetiš da smo i mi binarni – postoji samo 0 i 1. I tada odjednom planova više nema. Hej, za tebe ne postoji čak ni sutra, kakvi planovi? A podrazumijevaš da su ti i danas i sutra i mjeseci i godine ispunjene dobrim i lošim. No nismo svi te sreće. I život se prestane podrazumijevati. I ljudi koji su postojani u tvome životu kao monumentalni mramorni kipovi, koje podrazumijevaš u svome životu svakoga dana, makar ih i ne vidiš, krhki su poput tanašna leda.
Svaki je trenutak bitan, a sutra se ne podrazumijeva.
Petra Galović
Ilustracija: Jean-Baptiste Monnoyer, Mrtva priroda cvijeća