To nije zbog tebe

„Preselio sam se iz grada u ruralni kraj s osam godina. Nikada do tada se nisam susreo s rasizmom ili punim napadom nasilničkog ponašanja. Nisam mogao shvatiti što sam učinio da me ta djeca ne vole.“

 

Napisao je to anonimni autor u svojoj ispovijesti na stranici The Bully Project . Njegova odjeća bila je „ispred svoga vremena“ jer ju je šivala njegova majka, imao je petero braće i sestara i nosio je naočale. Njegova priča počinje s ružnim nadimcima, a završava s pukim ignoriranjem – vječito sam na odmoru ili ručku – za nikoga nije postojao. Pokrenuli su peticiju da ga izbace iz razreda. Kada bi se pokušao zauzeti za sebe, mlađi braća i sestre nasilnika počeli bi ugnjetavati njegove. Napadali su ih prije i poslije škole. Prijetili malom, trogodišnjem bratu. Nasilnici su ga pratili i u srednju školu – provaljivali u ormarić, neprestano uništavali njegove stvari, rušili na hodnicima, prevrtali ručak iz ruku… Popis ide u nedogled.

 

Reći ćemo „To je zato što djeca nemaju odgoja. Prije se znalo kako se treba ponašati!“ – ali ovo su događaji iz 1972., gotovo pola stoljeća daleki. Reći ćemo „A to je Amerika!“ – no to ne može biti opravdanje. Ne ako se dan danas u Hrvatskoj mladi ljudi ubijaju i ozljeđuju zbog ugnjetavanja vršnjaka. Previše je ozbiljno i stvarno da bismo samo odmahnuli rukom. Toliko je živo da nas ubija.

 

„Naučio sam se skrivati i izbjegavati. Izbjegavati i izbjegavati. Za vrijeme ručka skrivao sam se u malo znanim hodnicima i čitao. Prebacio sam stvari u bratov ormarić na pola godine. Hodao sam s učiteljima, bio blizu njih u hodnicima te se sprijateljio s njima u razredu kako bi primijetili ako se nešto dogodi.“

 

Skrivanje i izbjegavanje danas više nisu mogući. Dok smo se još prije par godina zgražali nad djecom s mobitelima, danas posve normalno gledamo na desetogodišnjaka s bijesnim tabletom. Tehnologija postaje dio generacije, postaje neraskidiva cjelina s mladima. Kako onda pobjeći od nasilnika kada te napadaju kada si doma? Kada u pauzi između učenja skočiš na koju društvenu mrežu vidjeti što se događa? Kada u sigurnosti kreveta, snen prije spavanja odgovaraš na zadnje poruke prijatelja? A znaš da ti je sva ta tehnologija nužna, da je s njom sve toliko brže i lakše, da bez nje kaskaš za drugima koji se njom tako jednostavno služe… Skrivanje više nije opcija. Svijet ti nameće da javno živiš. Dok u isto vrijeme ljudi ogorčeni sobom samo traže lovinu, bez sposobnosti da gledaju i osjećaju dalje od vlastitog nosa. Nema bijega.

 

„Što sam naučio otkako sam imao osam – nikad nije bilo zbog mene. Mislim da sam to oduvijek znao, ali i dalje je teško to prihvatiti. Razumjeti što je poticalo i još uvijek potiče djecu i odrasle koji čine to još je teže. Pritisak vršnjaka je prejednostavan odgovor. Pregaziti djecu koja se ne zauzimaju za sebe je prejednostavan odgovor također. (…) Prihvaćanje da nije bilo zbog mene je i dalje nešto na čemu radim, a imam 50 godina!“

 

I na kraju – to nikada nije zbog tebe. Ni tvojih naočala. Ni aparatića. Ni satova baleta jer si dečko. Ni zbog toga što se voliš drugačije oblačiti. Ni zbog toga što ideš u džamiju. Ni zelene kose. Ni toga što ne želiš piti alkohol. Ni probati što svi probavaju. Ni zbog kompjuterskih igrica koje voliš. Ni tvojih stavova. Ni boje kože. Ni sportskog kluba. Ni naglaska. Ti NIKADA nisi kriv.

 

*Accepting that it wasn’t about me

Petra Galović

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *