Živimo u dobu tehnologije, kada se događaju stvari što su stoljećima bile nezamislive, dobu prilika, kada znamo da svako ljudsko biće ima dostojanstvo te njegov potencijal nema premca. Svijet je čovjekov. Potpuno osvojen. Nadvladali smo prirodu, zakone fizike, otkrili pojmove poput solidarnosti, humanosti, velikodušnosti, nesebičnosti. Nevjerojatna smo bića – sposobna osjećati, ljubiti, praštati, brinuti se, baštiniti, nadati se i sanjariti. Intelektualno smo i moralno superiorni nad svime što hoda našim plavim planetom.
Zašto onda nismo sretni?
Zašto mora postojati kampanja protiv govora mržnje na internetu, kada je upravo on sredstvo zbližavanja, jedinstva cijeloga svijeta? Zašto mora postojati kampanja protiv govora mržnje uopće? Nije nam u prirodi mrziti. Zašto moramo postojati kao blogeri, zašto moramo svakoga dana pisati i ponavljati „Ej ljudi, nemojte biti zli jedni prema drugima! To boli!“? Ne znamo li to svi? Nije li ovo doba prosperiteta? Ta otkrili smo riječi popout iskrenosti, poštenja, sigurnosti, pripadnosti, napisali smo svete knjige koje propagiraju ljubav prema svima, izumili telefone da se možemo svakodnevno čuti, da daljina ne može rastaviti ljubav! Kako je onda moguće da u ovakvom nejerojatnom vremenu postoji ova kampanja?
Kako li je ironično voditi kampanju protiv govora mržnje upravo danas. U ovom savršenom svijetu koji je na rubu rata. Unatoč pošlosti, unatoč brojkama žrtava svjetskih ratova koje svi čuvamo negdje u kutku pamćenja sa satova povijesti, mi opet radimo isto. Opet se na nasilje odgovara naslijem, opet mi „civilizirani“ na smrt uzvraćamo smrću. I imamo tisuću i jedno spomen-obilježje za svaki rati koji se odvio, gledamo u nevjerici na podatke o izbrisanim ljudskim životima, proklinjemo rat i uništavanje, a opet radimo isto! Činimo identično što su činili naši prethodnici, iskušavamo granice ljudske mržnje, gorčine i bijesa. Izvodimo stvari u afektu i mrzimo se. Danas – u dobu ljubavi i nade.
Nisam se mogla ne osvrnuti na događaje proteklih dana. Ovaj projekt bio je zamišljen kako zaustaviti cyberbullying, zle komentare i podjele među ljudima, ali kako govoriti o nečemu tako malenom dok usporedno svakodnevno umiru stotine nevinih, civila, djece. Kada smrt postaje sve stvarnija i bliža.
Polažem nadu u ljude. U onaj svijet što sanjari i voli. Na kraju nada jedina ostaje.
Petra Galović