Prije otprilike mjesec dana u jednom restoranu zatekla me galama iz kuhinje. Na svaki zadatak svoga šefa, kuhari bi odgovarali u glas glasno odgovarali sa “Yes, chef”. U prvi mah ostala sam zatečena, a nakon toga dana neprestano sam razmišljala o tome. Jednostavan potvrdan odgovor, da napravit ćemo po tvojoj volji i zapovjedi, me potakao da razmislim o uloženom poštovanju koje pritom kuhari ulažu prema svom šefu i prema hrani koju pripremaju.
U prvi mah priznajem njihovo neprestano odgovaranje mi je zvučalo smiješno. Poštovanja nam nedostaje u svim sferama društva. To je onaj specifičan osjećaj kada vam netko prizna da ste dobra sestra, mama, blogerica, kuharica, zaposlenica ili domaćica. Poštovanje se teško stječe, a vrlo lako gubi. Jednako tako poštovanje se može dati i primiti. Razmislite o okolini koja vas okružuje, smatrate li da vas prijatelji i kolege poštuju dovoljno? Znate li čime ste zaslužili ili niste zaslužili njihovo poštovanje/nepoštovanje? Imate li vi neke “svetinje” koje volite da drugi poštuju? Ne – u klasičnom smislu riječi, ono što se povezuje u s riječi svetinja npr. Crkva, zastava, domovina, vjera itd. pritom mislim da poštivanje vašeg životnog prostora, poštivanje vaše privatnosti, npr. mobitela ili računala, poštivanje vašeg slobodnog vremena.
Jedan od neobičnih trofeja kojega nose rijetki ljudi je trofej “poštenjačina”. Sigurno ste se susreli s člancima poput “pronašao torbu s 30 tisuća eura i vratio novac vlasniku”. Sigurno ste se susreli i s onima koji će na takav članak reći “luđak, budala…”. Upravo to nas razlikuje jedne od drugih, poštene od nepoštenih, one koji poštuju od onih koji ne poštuju. Kada vas prilika navede na učinite nešto što nije po vašoj savjesti jednostavno jasno recite “Ja to ne mogu”. Poštenje nije smiješno. Poštenje je odlika rijetkih. Poštenima se ne treba smijati, jer oni zaslužuju i više trofeja.
Marija Renić