Izvodeći sate na temu govora mržnje nekolicina hrabrih učenika su mi ispričali svoja iskustva.
Djevojčica je preseljena iz druge škole jer su joj se učenici rugali što nosi naočale. Mnogi bi rekli pa to nije ništa strašno, malo dječjeg zadirkivanja, bilo je to i u naše vrijeme. Pitanje koje sam ja sebi postavio je do koje je mjere izrugivanje došlo kada su se roditelji odlučili preseliti svoje dijete iz jedne u drugu školu. Takvu odluku smatram ispravnom jer u nekim slučajevima problem se uistinu ne može sam od sebe riješiti i neće nestati. Ponekad su nasilnici uistinu okrutni i ako primijete da prolaze nekažnjeno takvo ponašanje se samo nastavlja. Danas je djevojčica sretna u novom razredu, njena ju je prijateljica jako zagrlila kada mi je ispričala svoju priču a u kutku oka sam primijetio suzu, vidi se da ju i danas te riječi pogađaju. Ta suza nije izašla na svjetlo dana jer je zagrljaj njezine prijateljice bio jači.
Jedan dječak je bio preseljen iz svoga razreda u drugi jer su ga njegovi prijatelji iz klupa zadirkivali zbog njegove odjeće. Možemo li ih uistinu nazvati prijateljima jer takvim ponašanjem nisu zaslužili tu titulu. Učenik dolazi iz siromašne obitelji i teško mu je. Nije u mogućnosti kupovati novu odjeću a o odjeći s potpisom nema ni spomena. Šale na njegov račun otišle su toliko daleko da su učitelji i roditelji zaključili da bi bilo najbolje da učenika presele u drugi razred. On kaže da je danas sretan, da u njegovom razredu više nema zadirkivanja na račun njegovog oblačenja. On kaže: „ Ovdje sam jednak kao i svi drugi“.
Bio je tu slučaj jednog dječaka koji je jako psovao. Nije preseljen iz svoga razreda već su zajedničkim naporima učiteljice i pedagoginje došli do uzroka problema i već dvije godine rade na pomoći učeniku. Danas taj učenik zna koje su riječi dozvoljene, koje je ponašanje dozvoljeno i regulira svoj rječnik da bude primjeren situaciji. Nije mu lako. Obiteljska situacija je teška i roditelji ne obavljaju svoje dužnosti što se tiče njegova odgoja. Često u školu ne donosi zadaću ili potrebni pribor. Dužnost roditelja je pomoći svom djetetu u njegovim školskim obavezama i brinuti se o njemu, ali nemamo svi brižne roditelje te trebamo shvatiti svoga prijatelja iz klupa.
Mi edukatori imamo tešku ulogu i o nama ovisi kako ćemo svoju ulogu odigrati, kako ćemo svoje obaveze izvršiti i kakvu ćemo klimu u razredu stvoriti. Podučavati učenike ne samo nastavnom materijalu, već i životu i međuljudskim odnosima. Društveno prihvatljivim normama ponašanja i nadasve stvarati dobre ljude, humanitarce koji će kroz život pomagati jedni drugima. Nitko ne prolazi kroz život sam, uvijek će se pojaviti netko tko će nas zagrliti toliko čvrsto da će suza u našem oku stati.
Bojan Iličić