Prošao je tako još jedna moj rođendan. Zaželjela sam i puhala svim srcem i plućima. Zatvorila sam oči i zaželjela. Ovog puta je na torti bilo čak 28 svjećica. Broj godina nije važan bitno je da se jede torta, da su dragi ljudi oko tebe i da se pušu svjećice. To su male, slatke radosti života.
Puna dojmova navečer sam ležala i shvatila koliko sam sretna i zahvalna na svim ljudima koje imam u svom životu, na svim čestitkama, sitnicama, poljupcima i dobrim željama.
Ljudi kažu želi, samo želi i vjeruj.
Želje želimo za rođendane, Božić, Nove godine, nakon svakog ljeta, zime, ma ustvari svaki dan. Od sutra ću se promjeniti, smršaviti ću, neću se opterećivati više drugima, manje ću raditi, a više se družiti sa prijateljima i obitelji, upisat ću se na tenis, prestati pušiti… Želim ovo i ovo i ovo i promijeniti ću ovo i ovo i ovo. A onda prođe taj dan, dva, tri i sve se većinom vrati na staro. Zašto?
Je li to zbog straha, možda trenutka koji nas ponese tada pa ubrzo zaboravimo, nemamo dovoljno veliku želju da ostvarimo želje ili red je da zaželimo pa ajde kad svi tad i mi, a možda se i ostvari koja želja.
Želje su jedno, ali život se dogodi i želje često padnu u drugi plan. Nije dovoljno samo željeti. Želje će se ostvariti kada ćeš ih željeti onoliko koliko želiš disati. Treba raditi na njima svaki dan, a ne samo željeti, znam da to svi znamo ali ponekad se dobro podsjetiti na to. Malim koracima, velikim koracima, ma ustvari uopće nije bitno, bitno je samo ne odustati. Važno je ostati tu, pozitivan i vrijedan. Slušati prilike, tražiti prilike, pitati, ali nikad, nikad ne odustati. Jer ako udarac u guzicu shvatiš kao dva koraka naprijed, na konju si. 😉
Uvijek pušite svjećice na torti, ma koliko god ima svjećica na torti, samo pušite i želite.