„ Netko sporo hoda,
Netko lijepo piše,
Netko slabo pjeva,
Netko teško diše,
Ipak svako dijete u biti je isto,
Malo toplo srce i želja puna glava,
Da živimo zajedno,
Ali s razlikama“…
Ovim stihovima je prije tri godine započela edukacija za pomoćnike u nastavi djeci s posebnim potrebama. Kao mladi učitelj moje znanje o djeci s posebnim potrebama je bilo svedeno na teoretsko znanje, ali praktično znanje nije postojalo. Moja želja i volja da naučim što više dovela me do tog predavanja i uskoro nakon toga sam počeo raditi kao pomoćnik u nastavi učeniku s poteškoćama.
Ulazeći u nepoznato postoji doza straha i nesigurnosti. Pitao sam se hoću li ja to moći? Kako ću se snaći? Znao sam da ću radeći u školi kao učitelj tijekom svoje karijere susretati se s djecom s poteškoćama u razvoju i da je ovaj posao pomoćnika prava prilika da naučim kako raditi i suočim se s svojim strahovima. Prvi dan je odlično prošao, učenik i ja samo odmah kliknuli. Počeli smo raditi te sam počeo uočavati kako njegove poteškoće utječu na njegov rad. Što sam duže radio s učenikom otkrivao sam nove načine kako mu pomoći u skladu s onim koliko on može umjesto da se fokusiram na ono što on ne može.
Susreo sam se i s drugom stranom ovoga posla. Puno se predrasuda veže uz djecu s posebnim potrebama. Puno sam uvredljivih stvari čuo na njihov račun. Smatraju ih nesposobnima, da im nije mjesto u školi, da u životu neće ništa postići i da je to samo gubljenje vremena te ih u društvu izdvajaju i ostavljaju po strani. Mene je iznenadilo takvo mišljenje jer ja u njima prvenstveno vidim djecu. Mala neiskvarena bića koja se nose s svijetom najbolje što mogu i naša im pomoć puno znači. Često strah i neznanje pokreće takve misli, ali pravi učitelj ne boji se izazova. On će napraviti sve da svi učenici prihvate dijete s poteškoćama baš takvo kakvo je, stvoriti empatiju i razumijevanje i pružiti jednaku šansu svim učenicima.
Svako dijete će vam dati komadić sebe. Iako učenik ne bi smio zagrliti učitelja, kada vam se to dogodi obuzme vas osjećaj topline. Kada vidite koliko mu u životu značite. Kada vam se zahvali što ste tu za njega vi znate da činite nešto dobro. Vaša asistencija će mu pomoći da napreduje brže, bolje i usvoji sva praktična znanja potrebna za život a nekada i više. On će vas uvijek smatrati dijelom svoga života a vi će te se ponositi svojim uspjehom. I tu je uloga nas edukatora. Mi ćemo vidjeti rezultate našega rada kako godine budu prolazile i kada vas taj isti učenik pozdravi na ulici s velikim smiješkom na licu, to je najveća nagrada koju možete primiti.
Bojan Iličić