Treba li nam novac?

Nemojmo se lagati i prestanimo prodavati priče koje izvrsno zvuče i kupuju klikove i lajkove. Za život su potrebni novci. Novac vam neće donijeti sreću niti će vas ispuniti, ali apsolutni nedostatak prihoda vrlo će brzo od vas napraviti nezadovoljnu osobu.

Sve one priče o besplatnim putovanjima kojima pokušavamo ohrabriti ljude da se odvaže na promjenu vrijede samo i isključivo u slučaju da si ih možete priuštiti i da ste spremni na brojne kompromise, na ovaj ili onaj način. Putovati se može gotovo pa besplatno, slažem se. I sama sam posjetila brojna mjesta na taj način, ali nemojmo se zavaravati i govoriti da svatko može i mora operirati na taj način.

05d716474afec0b94e1c4535def94cfdJa imam roditelje koji mi ne naplaćuju režije i stanarinu. Ja imam brata za kojeg znam da će se izvrsno brinuti za moje ljubimce ako odlučim otići na putovanje. Ja znam da mogu posuditi određeni iznos novca za avionsku kartu koji će mi organizacija preko koje putujem kasnije refundirati. Dok sam studirala, mogla sam otići negdje na dva tjedna jer nisam radila. Nisam si plaćala stan i nisam imala dijete koje je trebalo nahraniti. Nemam bolesne roditelje, nitko nam ne prijeti deložacijom, uvijek imam dom u koji se mogu vratiti, uvijek se mogu baciti gdje god poželim jer znam da postoji zaštitna mreža na koju ću pasti.

Ne možemo si svi priuštiti traženje sebe po dalekim zemljama, ne možemo si svi priuštiti luksuz odbijanja posla, ne možemo si svi priuštiti trošenje na hostele ako za dva mjeseca nećemo imati za struju i možda je vrijeme da prestanemo sve te nomadske priče predstavljati na način da se svatko tko ne živi takvim životom osjeća kao manje vrijedna osoba.

A to se događa tako često da je zaista postalo naporno. Promatranje svijeta kroz naočale vlastitih mogućnosti i, nerijetko, privilegija postaje plodno tlo za osuđivanje svega što se razlikuje od tvojih navika.

Prošlo je skoro desetljeće, ali sjećam se članka o mladiću koji se hvalio kako je kao slijepi putnik proputovao pola Europe. Jeftino putovanje, širenje vidika, upoznavanje kultura i život bez plana i programa zvučao mi je tako boljim od skupljanja potpisa u indeksu, rada na studentskim poslovima i jednog vikenda u Budimpešti. Otad tog tipa redovito viđam u rana jutra kada mladići i djevojke, izmoreni noćnim izlaskom, odlaze u pekaru po pecivo i jogurt. Stoji ispred tih vrata i žica novce. Sjetim se tog prastarog članka i osjećaja koji bi se u meni probudio kada bih nešto takvo pročitala – ovo je život, ja tratim svoju mladost dok ljudi ŽIVE.

Nema pravog puta, ne postoji neko pravilo koje garantira da je ovaj ili onaj način trošenja vlastitog slobodnog vremena bolji ili gori. Nekome je najveća sreća novi komad odjeće, nekome avionska karta, nekome dobar obrok. I sve je to zapravo okej, dokle god ne remeti život i sreću druge osobe. Dokle god je svjestan da nitko na svijetu nije imao prilike koje je on imao, čovjek neće predstavljati svoje izbore kao pravilo.

1Prije par dana sam upoznala čovjeka koji ne vjeruje u novac i granice, za njega je svijet dom, putuje i živi gdje mu se svidi. Govori mi kako ne vjeruje da je mladima u Hrvatskoj teško, on bi radije rekao da smo pred izazovom. Daje mi savjete kako da promjenim svoj status nezaposlene osobe. Kaže mi: „putuj“. Kaže mi: „napiši knjigu“. Kaže mi: „drži predavanja“. Svijet je ogroman, ljudi se boje promjene i zbog toga se zadovoljavaju mrvicama, govori mi i u meni se čak počinje buditi neki sram. Pomislim kako sam se možda zaista uljuljala u svakodnevicu, možda se zaista nisam dovoljno odvažila, možda bih mogla sve ostaviti i započeti negdje neki novi život. Ništa izvrsno nije došlo iz zone komfora, kako ona izreka kaže!

Zatim mi otkriva kako je iznajmio kuću u blizini Splita na period od godine dana, tamo ostavi stvari dok putuje po drugim državama. Vadi iPad i traži da mu pomognem pronaći stan u Splitu. Kupio bi nešto do 35 – 40 tisuća eura.  Čovjek koji ne vjeruje u novac, koji kaže da nezaposlenost nije teška, koji me sat vremena uvjerava da su svi problemi zapravo samo stanje uma.

Da se razumijemo, upoznala sam brojne ljude koji su se penjali po planinama, stopirali, pješačili, spavali po kaučevima, po kolodvorima i ulicama. Ljude koji su putovali gotovo pa besplatno. Moguće je, svakako je moguće. Ali uvijek ovisi o drugim ljudima i njihovoj dobroj volji (i novcu!) i to je ono što se nerijetko preskoči kod ovakvih priča. Osoba koja je tog jutra ustala i sjela u automobil i natočila gorivo, možda će u taj isti automobil primiti stopera. Nakon što ga ostavi na mjestu gdje mu odgovara, nastavit će svoju dnevnu dosadnu rutu i otići na posao. Isto vrijedi za ljude koji nude besplatan smještaj, udijele koju kovanicu osobi ispred trgovine, podijele hranu s mladim backpackerima i požele im sretan put.

I jedna i druga strana u tom slučaju mogu biti sretne i zadovoljne vlastitim životom. Nekretnina i automobil nekome su garancija za miran san, jednako kao što je drugoj osobi neizvjesnost i neznanje o tome gdje će sutra provesti noć gorivo koje ju pokreće . Dokle god ne koristim svoja iskustva i želje kao mjerilo vrijednosti tuđih izbora i života, ja zaista mogu biti sretna i ispunjena osoba. Sve ostalo su priče.

Kristina Tešija

Ilustracije: Andrea De Santis

One thought on “Treba li nam novac?

Odgovori na zoric Otkaži odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *